Malo sam istraživala poreklo moga imena.Postoji u severnoj Italiji (prema Švajcarskoj ) čitava regija čije ja ime, sa ponosom, nosim.Meni je ,doduse, ime dala moja tetka.Kažu da ništa u živoztu nije slučajno.Verujem da je tako.Jedino time mogu objasniti i shvatiti moju ljubav prema zemlji Italiji, moju bliskost sa italijanskim jezikom i sa svim što dolazi i potiče iz Italije.Postoji i vrh Monte Prena koji je visok 2651. metar.Regija je prelepa.Ima dosta i jezera i divnih primeraka cveća itd.Sve to možete videti na video snimku koji postoji na mom blog-u.
Ova Lorkina Stabljika je lijek za moju dušu.Odlučila sam da je podijelim sa vama.Ako kod nekoga izmami osmjeh ili sjećanje na nešto lijepo biće kao da sam učinila dobro djelo.
Stabljiko, stabljiko, suva i zelena.
Lanokosa cura mala masline je brala a udvarač kula, vetar, struk joj obgrlio. Tu četiri kabalera minuše na konju, u ruhu od teške svile, plave i zelene, i u dugom, tamnom plaštu. "Pođi s nama u Granadu, curo lanokosa!" A cura ih i ne sluša. Tri torera vita struka minuše na konju, svi u ruhu narandžastom i s mačem od srebra. "Pođi s nama u Sevilju, curo lanokosa!" A cura ih i ne sluša. Najzad, kad je veče palo, ljubičasto, mutno, minu mladić sa luninim ružama i mirtom. "Pođi sa mnom u Granadu, curo lanokosa!" A cura ga i ne sluša, već masline bere, dok sve jače struk joj steže siva ruka vetra.
Danas je jedan od važnijih datuma života mog.Svojoj sreći i svim, meni, bliskim ljudima koji su ostavili traga u meni posvećujem ovaj divni Nerudin sonet.
Pjevaš, a suncu i nebu svojom pjesmom tvoj glas rasipa žito dana, govore borovi svojim zelenim jezikom: cvrkuće svaka ptica zime.
More puni svoje podrume koracima, zvonima, lancima i jecajima, zvekeću kovine i oruđe, zvone kotači karavane.
Ali slušam samo tvoj glas što se diže, tvoj glas u letu tačan poput stijele i spušta se tvoj glas s bremenitošću kiše,
tvoj glas rasiplje najviše sablje, vraća se tvoj glas natovaren ljubičicama i zatim me prati nebom.
