Ova Lorkina Stabljika je lijek za moju dušu.Odlučila sam da je podijelim sa vama.Ako kod nekoga izmami osmjeh ili sjećanje na nešto lijepo biće kao da sam učinila dobro djelo.
Stabljiko, stabljiko,
suva i zelena.
Lanokosa cura mala
masline je brala
a udvarač kula, vetar,
struk joj obgrlio.
Tu četiri kabalera
minuše na konju,
u ruhu od teške svile,
plave i zelene,
i u dugom, tamnom plaštu.
"Pođi s nama u Granadu,
curo lanokosa!"
A cura ih i ne sluša.
Tri torera vita struka
minuše na konju,
svi u ruhu narandžastom
i s mačem od srebra.
"Pođi s nama u Sevilju,
curo lanokosa!"
A cura ih i ne sluša.
Najzad, kad je veče palo,
ljubičasto, mutno,
minu mladić sa luninim
ružama i mirtom.
"Pođi sa mnom u Granadu,
curo lanokosa!"
A cura ga i ne sluša,
već masline bere,
dok sve jače struk joj steže siva ruka vetra.
Stabljiko, stabljiko,
suva i zelena.
Нема коментара:
Постави коментар