Šta čovjek radi kada mu je teško?Kada se osjeća loše?Priziva u pomoć lijepe uspomene.Pretpostavljam da svi to radimo.Stisla me neka tjeskoba i da bi se bolje osjećala uzela sam da sređujem kuću.I tako sam naišla na osušeni buketić poljskog cvijeća.Vratila sam se puno godina unazad.Kao da je bilo juce.Martovsko jutro,lijepo.Dok pijem jutarnju kafu ulazi u kuću moj mali bratanac sa buketićem svježe ubranog poljskog cvijeća, podosta mokar.Duša moja mala se provukla ispod kapije da bi došao do cvijeća,ne vodeći računa da će se pokvasiti,ispljati.Pruža mi buketić i gleda svojim lijepim,dobrim dječjim očima i kaže“Izvoli moja Tetka“.U tom momentu sam bila ponosna,bogata i mnogo,mnogo srećna.Sve dok budem živa poljsko cvijeće će mi uvjek biti asocijacija na te trenutke sreće koje mi je priredio moj divni, mali bratanac.On je danas isto tako dobar,osjećajan i pažljiv mladi čovjek.
...sada se osjećam bolje i idem dalje...