ZLATNA PRAVILA ŽIVOTA

Moj izbor izreka iz knjige ZLATNA PRAVILA ŽIVOTA od M. Hafnera:

SUNCE


Jutro? To je za mene kao noć sa dodatkom sunca.
BRAUNING

Sena se šeće tamo, gde želi sunce.
Kineska poslovica

Spremaj seno, kad sije sunce.
Engleska poslovica

Kako da moje sunce sije uvek, kada se i pravo ponekad sakrije?
ŠEKSPIR

Posle kiše dolazi sunce.
Latinska poslovica

Kad zalazi sunce - ljudi zatvaraju vrata.
ŠEKSPIR

Ništa novo pod suncem.
Kralj SALAMON

Ima slikara koji promene sunce u žutu mrlju, ali ima i drugih koji pomoću svoje
umetnosti i inteligencije promene žutu mrlju u sunce.
PIKASO

SAM-Branko Ivanović

Na Dunavu
Sam

Zima i proleće
Pregovaraju
Čiji će sutra
Biti dan

Kad je dogovor
Bio pri kraju
Iz daljine
Kroz retke pahulje
i bledo sunce
Začuh
Tvoj glas

Na Dunavu
Nisam sam

LORKA-Stabljiko, Stabljiko

Ova Lorkina Stabljika je lijek za moju dušu.Odlučila sam da je podijelim sa vama.Ako kod nekoga izmami osmjeh ili sjećanje na nešto lijepo biće kao da sam učinila dobro djelo.


Stabljiko, stabljiko,
suva i zelena.

Lanokosa cura mala
masline je brala
a udvarač kula, vetar,
struk joj obgrlio.
Tu četiri kabalera
minuše na konju,
u ruhu od teške svile,
plave i zelene,
i u dugom, tamnom plaštu.
"Pođi s nama u Granadu,
curo lanokosa!"
A cura ih i ne sluša.
Tri torera vita struka
minuše na konju,
svi u ruhu narandžastom
i s mačem od srebra.
"Pođi s nama u Sevilju,
curo lanokosa!"
A cura ih i ne sluša.
Najzad, kad je veče palo,
ljubičasto, mutno,
minu mladić sa luninim
ružama i mirtom.
"Pođi sa mnom u Granadu,
curo lanokosa!"
A cura ga i ne sluša,
već masline bere,
dok sve jače struk joj steže siva ruka vetra.

Stabljiko, stabljiko,
suva i zelena.

LORKA

Zima pokazuje svoje čari, ali one su za one koji znaju da uživaju u njima.Za nas ostale postoje dobre pjesme, muzika koju volimo i još po nešto...

HERBARIJUM

Cvećem začaran, putnik beloprsti
vuče nekakav herbarijum stari
s mirisom venenja i svetom krstari.

Noću se vraćaju na svoje grane
bešumnim letom duše starih ptica
i pevaju u presovanoj šumi,
gde nemo plaču vrela na sve strane.

Kao nosići dečji, prilepljeni
uz okno, i cvet mimoze i krina,
zarobljen u tim koricama čami
pod neprozirnim kristalom godina.

Cvećem začaran, putnik beloprsti
sav uplakan otvara knjigu svoju,
a mrtve boje na list herbarija
bešumno sve padaju u roju.

Pablo Neruda

Danas je jedan od važnijih datuma života mog.Svojoj sreći i svim, meni, bliskim ljudima koji su ostavili traga u meni posvećujem ovaj divni Nerudin sonet.

Pjevaš, a suncu i nebu svojom pjesmom
tvoj glas rasipa žito dana,
govore borovi svojim zelenim jezikom:
cvrkuće svaka ptica zime.

More puni svoje podrume koracima,
zvonima, lancima i jecajima,
zvekeću kovine i oruđe,
zvone kotači karavane.

Ali slušam samo tvoj glas što se diže,
tvoj glas u letu tačan poput stijele
i spušta se tvoj glas s bremenitošću kiše,

tvoj glas rasiplje najviše sablje,
vraća se tvoj glas natovaren ljubičicama
i zatim me prati nebom.

Bugenvilija iz Herceg Novog

Da li ste videli
Ovog leta
Bugenviliju
iz Novog

Oči moje ne upiše
Divnije penjačice
Telo moje ne oseti
Povijuše maznije

A tek njena nedra
Ljubičasta i plava
Narandžasta i crvena
Da ostaneš bez daha

Slikari majstori
Podele njene boje
I njima nalivaju
Svoje akvarele

Tepaju joj bogumila
Jer je blaga
Nežna i čista
I zato je bogu mila

Davno je to bilo
Jedan mornar
U knjige mornarske
Upisan Nikola
A svi mu tepali Niko

Sa svog prvog
Dugog putovanja
Mornar Niko
Umesto poklona
Zlatnih i srebrnih

Najveće blago
Doneo Novom
Zasadivši u vrtu
Biljku divnu
Bogumilu

I kada se barba Niko
Već prosede kose
Posle dalekih mora
I ljubavi poneke
Vraćao umoran kući

On nije gledao
Svetionike i zvonike
On osmatraše samo
Svoju vilu
Bogumilu

Ugledavši je
On je prvi
Kao barba pravi
Najavljivao glasno

Galebovi moji
Kući dolazimo
Lepotice naše
Da mazimo

Narednih godina
Svaki od Nikinih
Mladih galebova
Zasadi po jednu
Bogumilu

I tako barba Niko
Više nije bio sam
Koji je prvi objavljivao
Da stižu u voljeni grad

A svaka bogumila
Voli svoga mornara
I za njegov brod
Stalno boga moli

Neprekidno mu maše
Daje smer i doziva
A da u gradu
Još niko i ne vidi brod

Danas kad baciš
S mora pogled
Vidiš kule grada
Pune sivih bora

Kamena stepeništa
Ovog grada
I stotine bugenvilija
Novog

I ja sam u dvorištu
Pored Kalemegdana
Zasadio jednu
Mazim je
Milujem
Ljubim
I pazim

Ali bez mora plavog
S Orjena kiše
I žarka sunca s juga
Nije to bugenvilija
Iz Novog

Mir Božji!Hristos se rodi!

Sveto drvo, Badnjeg jutra, što vam danas kuću krasi nek' donese svaku sreću, i od svake muke spasi.Srećno Badnje jutro i na Božić puno sreće!

Sretno Badnje veče!

Šaljem ti stihove umotane snegom i dobrotom, šaljem ti najlepše želje u ovoj noći okupanoj lepotom. Sretno ti Badnje veče-Božićna noć, a radost i sreća sami će doć'!

Šta čovjek radi kada mu je teško?Kada se osjeća loše?Priziva u pomoć lijepe uspomene.Pretpostavljam da svi to radimo.Stisla me neka tjeskoba i da bi se bolje osjećala uzela sam da sređujem kuću.I tako sam naišla na osušeni buketić poljskog cvijeća.Vratila sam se puno godina unazad.Kao da je bilo juce.Martovsko jutro,lijepo.Dok pijem jutarnju kafu ulazi u kuću moj mali bratanac sa buketićem svježe ubranog poljskog cvijeća, podosta mokar.Duša moja mala se provukla ispod kapije da bi došao do cvijeća,ne vodeći računa da će se pokvasiti,ispljati.Pruža mi buketić i gleda svojim lijepim,dobrim dječjim očima i kaže“Izvoli moja Tetka“.U tom momentu sam bila ponosna,bogata i mnogo,mnogo srećna.Sve dok budem živa poljsko cvijeće će mi uvjek biti asocijacija na te trenutke sreće koje mi je priredio moj divni, mali bratanac.On je danas isto tako dobar,osjećajan i pažljiv mladi čovjek.
...sada se osjećam bolje i idem dalje...

Pablo Neruda